Rezultatima ovih parlamentarnih izbora Hrvatska još nije dobila ništa, a veliko je pitanje hoće li ikada išta i dobiti. Vlada izgleda kao manje ili više daleka budućnost, a sve veći broj analitičara i “europskih promatrača” smatra da su, čak da Plenković i sastavi Vladu, već na jesen mogući novi izbori jer je hrvatsko društvo već godinama duboko podijeljeno, a cijela politička elita nije dorasla stvaranju “kohezijskog mosta” preko kojega bi, odjednom, trebali graditi minimum nekakvog konsenzusa oko zajedničkih interesa čitave zemlje i svih njenih građana.
Ideološka provalija
Odvratno prljava kampanja pokazala je da su korupcija i kontrolirano pravosuđe dvije najveće vododerine koje cijepaju društvo na pola, te brazgotine ne izgledaju kao nešto što je lako popravljivo nekakvim kozmetičkim zahvatima priučenih “plastičnih kirurga” trenutno zaposlenih na mjestima domaćih političkih vođa. Kada se tome doda ideološka provalija nad kojom stranački lideri plešu svoj ples ostanka ili osvajanja vlasti, jasno je da nema mjesta optimizmu.
U božićnoj poruci Andrej Plenković je javnost uvjeravao da “nikad nije bilo više borbe protiv korupcije nego što je to pokazano u našem mandatu” i da “nema nikoga tko je izuzet od progona pravosudnih tijela”. Plenković sada grmi da je HDZ-ova borba protiv korupcije snažna”, “institucije kaznenog progona su slobodne, bez našeg su utjecaja, bave se svim kaznenim djelima”, a da su “porobljene kao što govore, ne bi bilo niti jednog slučaja koji bi dotaknuo člana HDZ-a”, pa je zaključio kako “živimo u lažnoj stvarnosti koju kreiraju teško poraženi gubitnici”.
Razrađujući njegove teze, prvi čovjek zadarskog HDZ-a Šime Erlić zaključuje da je “HDZ najviše od svih stranaka pokazao svoju predanost borbi protiv korupcije”. Da je HDZ korupcijski motor u hrvatskom društvu, tvrdile su u kampanji sve stranke osim HDZ-a, pa čak i oni koji bi ubrzo mogli postati koalicijski partneri tog istog HDZ-a, bez obzira što su do jučer tvrdili da je HDZ “najviše od svih stranaka pokazao svoju predanost” - korupciji. U takvim okolnostima, puno je teže očekivati da nas nakon formiranja Vlade čeka dugo odgađano stvaranje bar malo harmoničnijeg i modernijeg društva, a puno se izglednijim čini još jedno “punjenje političkih topova”.
Drugi i drugačiji glasovi
Kako se ozbiljno ljulja i cijeli koncept Europske unije, možda ne bi bilo loše, makar nakratko, izvući se iz svojih plotova i busija, čuti neke druge i drugačije glasove.
Javier Cercas, jedan od najcjenjenijih suvremenih španjolskih pisaca, profesor književnosti, kolumnist i europski intelektualac, pokušavajući postaviti točnu dijagnozu stanja suvremenog španjolskog društva, ovako je objasnio što se to posljednjih godina događa u njegovoj zemlji, ali i u cijeloj Europi:
- Izgradnja istinski ujedinjene Europe, odnosno federalne Europe, jedina je razumna utopija koju smo mi Europljani izmislili, i najrevolucionarniji i najhitniji politički projekt 21. stoljeća, jer jedino ona može jamčiti mir, prosperitet i demokraciju u Europi. Ili napredujemo prema uniji, ili se povlačimo prema barbarstvu, rekao je Cercas i zaključio da se u Europi “vodi bitka između demokracije i nacionalpopulizma”.
Slavni je Španjolac odaslao i posebnu poruku Hrvatskoj kladeći se da njena “sadašnjost počinje s Drugim svjetskim ratom”:
- Ne želim objašnjavati kako je to kad povijest dođe u tvoju zemlju, ona nikad ne ostane izvan tvoje kuće, promijeni ti život, vi u Hrvatskoj to jako dobro znate, rekao je Cercas.
Na kraju je očešao i navodno bezgrješne europske birače:
- Ako političari ne uspiju u nečemu, treba ih opozvati i odabrati druge, ako zemlja nije uspješna, to nije krivnja političara, nego naša. Svaki drugi stav podrazumijeva da demokraciju ne shvaćamo ozbiljno, misli španjolski književnik.
Odgovorni i birači?
Jesu li, dakle, za stanje u Hrvatskoj, pa i za ono što tek slijedi, odgovorni i birači? Opozvati jedne i odabrati druge političare?! E, to je disciplina s kojom ne stojimo baš najbolje. Pogotovo mi u Zadru.
Otkad su 1990. godine tadašnji zadarski 18-godišnjaci po prvi put u životu imali priliku izaći na birališta, lokalna vlast nije promijenjena, a oni su na brzu brzinu postali sredovječni 52-godišnji ljudi od kojih su mnogi zgađeni odustali od listića i zaokruživanja. Mada, neki zadarski povjesničari i sociolozi tvrde da izbornu promjenu vlasti u Zadru ne bi upamtili ni da su stari kao Španjolka Maria Branyas Morera (koja je u veljači ove godine imala skoro 117 godina!) jer propadala su carstva, kraljevine i republike, ali u Zadru vlast na izborima nije promijenjena još od sutona 19. stoljeća. Sve nove vlasti stizale su nakon raspada država, ratova i revolucija, izbori se nisu baš iskazali, ma koliko novih generacija u njima participiralo, uključujući i ove današnje koje uzaludno čekaju da kad-li-tad-li završi Drugi svjetski rat.
Mada ozbiljna znanstvena istraživanja i studije o političkim preferencijama mladih na ovim parlamentarnim izborima tek treba vidjeti, neki nacionalni politički analitičari tvrde da se mladi “okreću desnici”, kao da su Che Guevaru zamijenili Penavom.
Uostalom, Carlos Ruiz Zafon, još jedan španjolski književnik, autor je odličnog romana “Sjena vjetra.”
- To je kao plima, znate. To divljaštvo hoću reći. Ode i čovjek misli da je siguran, ali uvijek se vrati, uvijek se vrati. I potopi nas. Ja to u školi gledam svaki dan. Bože, pomozi mi! Učionice su pune majmuna! Darwin je bio sanjar, uvjeravam vas! Kakva evolucija, kakvi bakrači! Na jednoga koji zna razmišljati, ja se moram boriti s devet orangutana, zaključio je jedan od Zafonovih likova.
Ne odnosi se to na današnje generacije koje će vrlo brzo imati pravo glasa - rezignirani je nastavnik opisivao svoje učenike iz 50-ih godina prošlog stoljeća...
