Punica i vino

Prošao je ožujak, rezidbe su završile i prvi od vrlo bitnih agrotehničkih zahvata je gotov, a što smo učinili, dobro ili slabo, pratit ćemo kroz cijeli vegetacijski period, a konačno saznati krajem ljeta ili početkom jeseni kada ubiremo plodove svoga cjelogodišnjeg truda. Vremenske prilike su vrlo nepovoljne, prvo nismo imali zimu s negativnim temperaturama da malo pročisti tlo i trsove od raznih nametnika pa ni padaline se nisu baš nešto iskazale da bi se stvorile kumulacije vode u korijenu trsa i tlu, ali zato sada kiše povremeno padaju ne toliko intenzivne, ali u nekakvim pravilnim razmacima da konstantno onemogućuju strojni rad u vinogradu osim na kamenitim terenima.

Uvijek se postavlja pitanje što s ostatkom loze od rezidbe. Nisam pristalica paljenja vatre na otvorenom ni zimi, a kamoli ljeti kada bi tek prosušena loza mogla brzo izgorjeti. Odvozi na deponije su vrlo skupi i komplicirani tako da je najbolji izbor malčiranje u vinogradu jer samljevena loza u polusuhom stanju popravlja fizikalna svojstva tla. Jasno, uz uvjet da je loza zdrava, a to kod ozbiljnih vinogradara ne bi trebalo biti upitno. Na kamenitim terenima je malčiranje malo teže provesti jer kamenje leti na sve strane kao iz mitraljeza u partizanskim filmovima i postoji opasnost da trsovi ili ne daj Bože ljudi u blizini stradaju kao neprijateljski vojnici u spomenutim filmovima.

Prigodna kušanja

Uskrsni su blagdani i kao što su to običaji od davnina, vrijeme je za prva ozbiljna kušanja pa i početak konzumacije bijelih vina. Koliko god su tehnologije proizvodnje vina išle naprijed, ipak je tek ovo pravi trenutak za početak konzumacije bijelih vina iz prethodne godine. Već po tradiciji u ovo doba godine u svom vinskom podrumu organiziram nekoliko prigodnih kušanja u odvojenim grupama s ljubiteljima vina, rekao bih amaterima, nakon toga sa stvarnim vinskim znalcima i na kraju sa, slobodno mogu reći, vinskim ekspertima. Komentari i preferencije raznih grupa su u nekim elementima dijametralno suprotni. Prvi po redu, obični ljubitelji vina, bi najradije ostali na prvom vinu jer ono je uvijek najjednostavnije i najlakše razumljivo amateru kušaču. A još uvijek vladaju mišljenja da vina ne treba miješati odnosno da ne treba piti više vrsta vina jer će boljeti glava. A glava može boljeti od lošeg vina ili od pretjeranih količina, a najviše od kombinacije prethodna dva slučaja. Mene osobno boli kada vidim raznorazne glupavosti kojima smo okruženi.

U prvoj paraleli o glupavosti svakako bih istakao provedbu zakona o pušenju u kojem se decidirano određuju uvjeti za zatvorene prostorije predviđene za pušače. Nabrajaju se minimalne površine, količine izmjene zraka sa pročišćavanjem prije ispuštanja u prostor, zabrana usluživanja hrane i pića u tim prostorima i još puno toga što ovaj zakon čini gotovo savršenim. Molio bih Vas dragi čitatelji da mi javite ako nađete takav prostor u funkciji. A kako izgleda stvarnost? Najčešće se lokali sastoje od zatvorenog dijela i teoretske terase na kojima bi u svim prilikama trebalo biti minimalno 50% vanjskih zidova otvoreno. I doista, najčešće su tako i izgrađene, ali, posebno u zimskom periodu, to nije tako. Ma i ljeti je to rijetkost ako pušu nekakvi vjetrovi.

Vinski znalci

Ponekad saznajemo da se kontroliraju blagajne i ugostitelji strogo kažnjavaju ako se u blagajni nađe par centi “manče”. Ali evo i to smo zakonski regulirali i na sva zvona oglasili u udarnim vijestima da karticama možemo ostaviti “manču” za kavu i sve dovesti u zakonske okvire. Baš me interesira koliko je do sada plaćeno “manče” karticama ako znamo da je iznos za kavu 10-50 centi. Ali za pušenje očito nikoga nije briga jer u niz lokala ulazimo kao u plinske komore. Ja odmah i izlazim, ali lokali su najčešće popunjeni. Na pitanje konobarici zašto se puši, dobivam odgovor da imaju sustav ventilacije. A zašto ne radi, pitajte gazdu. A sustav ventilacije i da radi, nije tako dimenzioniran da može svu tu količina dima usisati, pročistiti i ispustiti čisti zrak u atmosferu. Češće je on tu samo formalno.

Nije baš neka tema pa idemo ponovno u podrum. Tu su sada vinski znalci koji znaju uživati u vinu i obilaze sva vinska događanja i vinske destinacije u zemlji i svijetu. Složio sam vinsku paletu kako mislim da je to najprihvatljivije, i to u dva kruga. U prvom, rekao bih obaveznom dijelu programa, sam zamislio da se kušaju moja vina od pjenušca preko svih bijelih, rose i crnih do desertnih vina, a u drugom slobodnom dijelu da se kušaju vina koje su donijeli gosti, bilo njihova ili vina koja su donijeli s raznih destinacija. Bio je i treći krug, ali toga se manje sjećam. Jasno, sve je to bilo praćeno pažljivim izborom jela. Za ukupan dojam i komentar svega što smo doživjeli bi se mogao napisati mali esej, ali obzirom da je ovo kolumna, ja ću komentirati samo dva detalja.

Prvo, veseli me da nitko nije spomenuo nekakvu žesticu za aperitiv, a za pohvalu je da je i pepeljara na stolu na terasi ostala čista. Nije bilo onog istrčavanja prema vani u nikotinskim krizama. Tek je poneki bećar izlazio vani ako bi mu na mobitelu zasvijetlila poruka da bi odgovorio i brzo bi se zadovoljan vratio u program. Ako je razlog izlaska ono što mu ja želim, onda je to opravdano. I poželjno.

Malčiranje ostataka loze

Stjepan Vučemilović

Nitko oduševljen, nitko razočaran

Drugi detalj koji bih komentirao sa te ugodne večeri je kušanje prvog vina. Pristojan domaćin bi trebao prije točenja prvog vina s nekoliko riječi opisati što će se kušati pa se kaže koja je sorta, alkohol, šećeri, godina i sl., ali ja sam uz isprike predložio da idemo, samo kod prvog vina, bez ikakvih opisa da vidimo kako doživljavamo ovo vino uz napomenu da nam nitko ne može zamjeriti ako ne pogodimo sortu jer svi smo mi već tisuću puta potvrđeni kao vinski znalci. Kušamo vino, idu oprezni komentari, spominju se kiseline, kvasci, alkoholi, svježina, mirisi, ali nitko se ne zalijeće sa imenom sorte. Nekakav opći zaključak je da je to lagano svježe i mirisno bijelo ljetno vino. Nitko oduševljen, nitko razočaran. Svi znatiželjni. Na kraju otkrivam: čista Maraština. Većina iznenađena, netko negoduje. To je jako daleko od Maraština na koje smo navikli koje su često, a posebno u domaćoj proizvodnji, prealkoholne, poluoksidirane, bez kiselina, jednom riječju neužitne. A sam sam više puta iskazivao nezadovoljstvo ovom potentnom, ali za vinifikaciju vrlo zahtjevnom sortom, čak sam je se htio riješiti prenavrtanjem koje nije uspjelo i sada sam pokušao učiniti vino na bitno drugačiji način. Odredio sam vrlo rani termin berbe, s niskim pH faktorom i skromnim šećerima i pristojnim kiselinama.

Najavim svojim pomoćnicima u obitelji ustajanje u četiri i u mrklu noć u trganje Maraštine. Trga se odreda jer je grožđe zdravo i do izlaska sunca grožđe je u hladnom podrumu. U osam gotova prerada, slijedi marenda i oni na subotnju matineju, ja nastavljam s radom u podrumu. Svi zadovoljni. I tako je sa trganjima svih ostalih sorti, posebno bijelih.

Idem na prva ocjenjivanja mladih vina. Ocjenjivači provjereni i dobri poznavatelji dalmatinskih vina. Na jednom oduševljenje i visoko zlato, a na drugom niti bronca. Vjerojatno su ovi drugi posumnjali da to nije prava Maraština jer nema ništa od onoga na što smo najčešće navikli kod ove sorte. Ovo je samo jedan mali iskorak u nešto drugo, a na kušaču je da odabere što mu se više sviđa. Ja ću nastaviti u ovom smjeru, a drugi kako žele. Poslije smo kušali jednu klasičnu Maraštinu i nitko nije ništa prigovorio, ali se nije niti oduševio. Ovu sortu sam izdvojio u odnosu na sve što smo tu večer kušali iz razloga što smo konkretno krenuli u postupak brendiranja Maraštine kao vinskog brenda naše županije. Marketinške i zakonske pripreme su izvrsno odrađene. Volio bih kada bi se pozabavili i tehnologijom proizvodnje. Možda ovo što sam ja pokušao i nije nešto, ali vrijedi pokušati. Veseli me što cijelu večer nije bilo spomena o politici, vjerojatno gosti znaju za onu moju “neću politiku u moj podrum”

Priglupe izjave

Ali sada sam izvan podruma pa bi kratko komentirao nove vesele trenutke naše svjetle budućnosti kao što nam obećavaju. Gledamo šarolike liste raznih “macho” tipova puno češće i više nego dama u politici. Zašto “macho”, pa zato što sada svi lijepo izgledaju. I bez obzira na različite ideologije, svi imaju isti nazivnik. A to je, nećete vjerovati-punica. Svi su siromašni, imaju automobil stariji od deset godina, skromne marke, a najveći dio imovine koja je pozamašna: vile s bazenom, livade, šume, vinograde i vina, im je najčešće darovala punica. Ako vrijeđaju našu inteligenciju svojim priglupim izjavama, pa što vrijeđaju svoju ženu jer bi netko nedobronamjeran mogao pomisliti da im bračna družica i nije nešto kada je punica morala dati takav miraz. Pa što im onda nije kupila novi auto? Ali su im zato djeca vrlo poduzetna i pametna. Govori mi jedan visokopozicionirani prijatelj, otac vječnog apsolventa na jednom od niza novoformiranih fakulteta:

-Jesi li vidio što je učinio moj sin?

-Što? odgovaram,

-Kupio brod od 12,00 m, kaže ponosni otac

E takvog bi za političara želio koji zna zaraditi brod od pola milijuna uz vječito studiranje. A ne ko’ ćaća. Daj punice za markirano odijelo, stigla inkognito odijela iz Italije na tajne lokacije. Biraš kroj i marku po želji.

Odijela sve veća

U ono poratno doba iz nekog razloga se skupila grupa političara i privrednika na prigodnoj večeri. Svi u skupim automobilima, hvale se svojim tvrtkama i pogonima koje im nije kupio ni ćaća ni punica, a jedan koji je za sebe uvijek tvrdio da je jedini pošten ustaje i kaže: “Ja imam samo predratni yugo”. Drugi mu odgovara da se samo budala ponosi siromaštvom, a iz kantuna se čuje da je možda riječ o yugonostalgiji. I zato bih ja ukinuo prijave imovinskih kartica jer zapravo otkrivaju da biramo nesposobne koji se samo hvale svojim siromaštvom. Ali bih uveo vaganje na početku i na kraju mandata. Jer svi oni najbolji koje izaberemo stupaju na funkciju kao manekeni, a najveći broj njih završavaju mandat s nekoliko brojeva većim odijelima. A gornje dugme više ne zakopčavaju. Znamo da debljina baš nije poželjna za zdravlje, ali neka im o tome brine punica. Ali mi se moramo zapitati tko im kupuje svakih nekoliko mjeseci za broj veće odijelo? A modnim dizajnerima koji se trude kreirati što poderanije hlače, predlažem da konačno kreiraju košulju bez gornjeg jednog ili dva dugmeta. Koji bi to biznis bio! Nakon isteka mandata bi trebali platiti porez na prekomjernu težinu, ali zbog zdravlja im je najbolje da idu s funkcije, a financijski im je isplativije ako nisu bacili odijela manjih brojeva, pa istim redoslijedom svakih par mjeseci idu na broj manje.

Polazimo od Maraštine

Dosta šporke politike, idem opet u podrum, dolaze eksperti. Ponovno polazimo od Maraštine, vrlo su zadovoljni i misle da treba ići u tom smjeru. Bijelim vinima iz prošle berbe su isto zadovoljni, nekima se sviđa Uzorita, nekima Chardonnay, a neki su za Pošip koji prvi puta ove godine samostalno punim. Opći zaključak je da ove godine kod mene, ali i u cijeloj Lijepoj našoj su nešto manje izraženi ekstrakti što je posljedica svih ovih klimatskih poremećaja. Sada je vrijeme da se pripremimo za nove nedaće jer konstantno se događaju nove nepredvidive okolnosti u prirodi. Sada se treba pripremiti, kasno je kada dođe slabo grožđe u podrum. Uzalud je trud vrhunskih enologa ako nema pravog grožđa. A i naš trud u vinogradu je uzaludan ako su odabrane nepovoljne pozicije za sadnju vinograda. A i toga je bilo u posljednje vrijeme. Čak su stimulirane takve sadnje. A u konačnici u silnoj želji da se dobije nekakvo vino, dominiraju razni enološki preparati. A tako ne bi trebalo biti jer imamo niz perspektivnih mikrolokacija na kojima možemo saditi vinograde.​