Uspon na neku svetu planinu, vrhunac ili tek brdo, nije nepoznat motiv u dugoj povijesti svijeta umjetnosti, u kojem se na tako nešto prvi odvažio Frascesco Petrarca. Ali isto tako i u svijetu duhovnosti, koji još i duže njeguje alegoriju uspona na brdo kao opis duhovnog rasta pojedinca ili posvećene skupine.
Redatelj Alejandro Jodorowsky, rođen u Čileu u židovskoj obitelji, bio je od mladosti student različitih ezoteričkih pravaca i kazao je da je inspiraciju za ovaj film crpio iz djela Sv. Ivana od Križa i Renéa Daumala, koji je bio učenik Georgija Ivanoviča Gurdjijeva. Zasigurno će onima koji su upoznati s postavkama Gurdjijevljevog učenja Četvrti put biti puno lakše snaći se u često veoma zamršenoj simboliki “Svete planine” (u originalu “La montana sagrada”).
Jodorowsky u nekoliko uloga
Jodorowsky uz režiju potpisuje i scenarij, produkciju (s Robertom Viskimom), montažu (s Federicom Landerosom),glumi glavnu ulogu te je sudjelovao i u stvaranju glazbe i kostima. Ostale glavne uloge tumače Horacio Salinas, Juan Ferrara, Valerie Jodorowsky, Burt Kleiner, Zamira Saunders, Adriana Page, Richard Rutowsky, Nicky Nichols, Luis Lomeli i Basilio Gonzalez. Glazbu su uz Jodorowskoga skladali Don Cherry i Ronald Frangipane. Film traje 114 minuta, a imao je proračun od 750.000 dolara, dok je u kino distribuciji zaradio 104.160.
Radnja filma počinje praćenjem života Lopova (Salinas) po smetlištima i ulicama velikog grada, u koji se umeću mnogi alegorijski i simbolički elementi, ponekad i vizualno uznemirujuće prirode. Konačno on dolazi do kule i pomoću goleme udice bude podignut u njenu unutrašnjost, u kojoj stoluje Alkemičar (Jodorowsky) koji tamo priprema njegovu preobrazbu. Zajedno s još osam suputnika, označenih astrološko-planetarnim simbolima koji su slikovito elaborirani, on kreće u potragu za “svetom planinom” na kojoj borave mudraci koji u otkrili odgovore na sva životna pitanja.
Poplava neviđenih prizora
Tako počinje svojevrsni ‘zaplet’ u ovom filmu, koji je ipak u mnogo čemu drugačiji od uobičajenih, i doista često težak za praćenje publici koja nema ezoteričkih predznanja. Ovo se svakako kompenzira veoma bogatom produkcijom i pristojnom glazbom te onim što bismo mogli nazvati pravom poplavom neviđenih prizora, koje se može promatrati i kao takve, bez da im se poznaje okultno značenje.
Iako je ovaj film prikazan i na Festivalu u Cannesu te u američkim art kinematografima, pozornost širih slojeva publike počeo je stjecati tek kojih tridesetak godina nakon premijere. Dobio je pretežito dobre kritike, tako da na Rotten Tomatoes stoji na 83 posto pozitivnih ocjena i nazvan je “vizualnom poslasticom punom bogatog simbolizma”. Na IMDb-u mu je prosječna ocjena 7,7, što pokazuje da je pala za 0,2 u zadnjih nekoliko godina, no zanimanje za filmom je u porastu.
Zahtjevno za publiku
Problem kod ocjenjivanja pa i prosuđivanja “Svete planine” nalazi se, međutim, ponajviše u činjenici da se o samom sadržaju može govoriti jedino u kontekstu poznavanja Četvrtog puta i sličnih učenja, a nužno je i poznavanje astrologije, Tarota i Kabale. Ista primjedba u osnovi vrijedi i za moguću publiku. Netko će vidjeti samo šareni i ponekad šokantni panoptikum bizarnosti, dok će drugi moći slijediti prču u kojoj svi elementi možda ipak i nisu najbolje ispričani, a o kraju da se i ne govori...
