Osamnaestog srpnja 1936. godine počela je vojna pobuna u španjolskom dijelu Maroka da bi se sutradan prenijela i na kontinentalni dio zemlje i ubrzo pretvorila u jedan od najpoznatijih građanskih ratova suvremene povijesti – Španjolski građanski rat. I premda je, od tada do danas, prošlo već osamdeset i osam godina, što ni u kom slučaju nije malo vremena, taj sukob ima u sebi još mnogo od daška suvremenosti, a i neka od pitanja koja su u njemu na tako silovit način izbila, još nisu u potpunosti riješena, dok na neka druga još nemamo niti odgovora, a rješavanje nekih trećih utjecalo je, ili čak još uvijek utječe, na probleme sadašnjosti. Možda privlačnost Španjolskog građanskog rata treba tražiti i u činjenici da je, malo koji vojni sukob ikad, privukao u svoje redove toliki broj umjetnika različitih profila, Llorcu, Malrauxa, Hemingwaya, Picassa, Orwella, Unamuna, da spomenemo samo one najpoznatije, koji su uzeli svoj udio u njemu i davali mu doprinos, a njihova djela i zapisi ostajali su kao svjedočanstvo jednog drugačijeg vremena.
Nepomirljivo suprotstavljene političke opcije
I sami razlozi rata izmiču u nekoj konačnoj analizi i najpomnijim analitičarima. Suprotstavljenosti političkih opcija, i to ne dvaju nego mnogo više, bilo je trajno stanje u Španjolskoj više od pola stoljeća. Nakon što je kralj Alfons XIII «da ne bi u zemlji izbio građanski rat», napustio zemlju, uspostavljena je u Španjolskoj Druga republika u kojoj je prvu vladu formirala umjerena ljevica. Ona, međutim, svojim programom polaganih reformi nije uspjela umanjiti nezadovoljstvo čak i za tadašnju Europu, izuzetno siromašnih narodnih masa, ali je uspjela rasrditi zemljoposjednike i crkvu. Tako da je druge izbore dobila desna koalicija koja se uhvatila poništavanja reformi svojih prethodnika. Čitavo to vrijeme u zemlji su izbijali česti nemiri, štrajkovi i otvorene pobune, od kojih je najveća bila ona asturijskih rudara 1934., gdje je intervenirala i vojska.
Izbori u veljači 1936. donijeli su zemlji oštru polarizaciju na dvije koalicije: Narodni front i Nacionalni front, a takvi su bili i izborni rezultati, Narodni front osvojio je 35, a Nacionalni 29 posto glasova, dok je politički centar potpuno propao osvojivši tek oko tri posto glasova.
Pobjeda Narodnog fronta izazvala je slavlje u mnogim dijelovima zemlje koje se međutim često znalo pretvoriti i u nerede. Politički motivirano nasilje počelo je sve više zahvaćati i gradove. Stranke su organizirale svoje naoružane milicije, a parola je bila «Tko ne nosi uniformu neka nosi suknju!».
Puč (ni)je uspio
Posebno je odjeknulo ubojstvo uglednog zastupnika ujedinjene desnice Calva Sotela, nakon kojega je u Španjolskoj sve više počela vladati politička nesigurnost i nestabilnost. Vojni krugovi predvođeni generalom Sanjurjom, koji je zbog već jednog pokušaja puča bio u progonstvu u Portugalu, počeli su se organizrati s ciljem svrgavanja Vlade i uvođenja vojne diktature.
No, vojni puč 18./19. srpnja nije uspio, to jest, uspio je tek djelomice i prevratnici su uspjeli uspostaviti kontrolu nad jednom trećinom Španjolske. Svi veliki gradovi, Madrid, Barcelona i Valencia ostali su u rukama Vlade, na čijoj je strani ostao i dio vojske. Pat pozicija, koja je tim činom nastala, razvila se u slijedećih nekoliko tjedana u otvoreni građanski rat ili u «pobunu i Apokalipsu» kako ju je nazvao André Malraux.
Sama republikanska Vlada, koju su u času pobune činili republikanci, liberali i socijalisti, pobunu nije shvatila ozbiljno do te mjere da je Španjolska u jednoj jedinoj noći imala tri premijera. Zato je sve više rastao utjecaj sindikata i stranačkih milicija. Također, u Španjolskoj je tada bilo i oko dva milijuna anarhista koji su stajali po strani od Narodnog fonta, boreći se protiv svake vlasti. Izbijanjem rata anarhisti ublažuju svoja stajališta, pa su u rujnu 1936. čak i ušli u Vladu, a njihov istaknuti član Garcia Oliver postao je i ministrom pravosuđa, što je šokiralo tadašnju svjetsku javnost.
Sanjurjova pogiblja
Urotnici, među kojima se sve više isticao general Francisco Franco, koji u početku nije imao neko važno mjesto u pobuni, uspješno su vojno napredovali i do jeseni stigli pred Madrid. Komunistička partija, koja je također ušla u Vladu, uspjela je organizirati Internacionalne brigade i vojnu pomoć iz SSSR-a, pa je nakon višemjesečnih borbi Madrid obranjen, a poklič «No passaran» ušao je u svjetski žargon. S druge strane, pobunjenici su dobivali sve veću i neskrivenu pomoć od Italije i Njemačke, pa je Španjolski građanski rat sve manje bio lokalno pitanje i postajao poligon za razračunavanje velikih sila.
Istovremeno general Sanjujro poginuo je u malenom zrakoplovu koji se u Portugalu nije uspio odlijepiti od piste, a priča kaže da je za to bio kriv sam general, koji se nije htio odvojiti od teškog kovčega sa svojim paradnim uniformama. Njegov zamjenik general Mola također je stradao u zrakoplovnoj nesreći, a svi drugi istaknutiji vođe pobunjenika nastradali su u prvim danima pobune i tako je vodstvo preuzeo general Franco koji se proglasio «caudillom» odnosno vođom. Franco je, međutim, uspio od šarolike skupine koja je podržavala pobunu, tradicionalista, karlista, demokršćana, falangista i drugih, stvoriti jedinstveni pokret. S druge strane, Republika je tijekom cijelog rata bolovala od teškog nejedinstva koje se samo pojačalo kad su komunisti, osnaženi sve većim utjecajem SSSR-a, počeli hajku na svoje političke neistomišljenike na ljevici. Rezutat takvog stanja bila je i jedna bizarna slika koju živo opisuje najbolji kroničar građanskog rata engleski povjesničar Hugh Thomas - njemačka Židovka, vjerojatno članica SAP-a, upravo oslobođena iz komunističkog gulaga, koja sjedi na talijanskom tenku i diže ruku u fašistički pozdrav prigodom ulaska Francovih snaga u Barcelonu u prosincu 1938. Komunističkim progonima bio je izložen i George Orwell kojeg su optužili za trockizam i izdali za njime tjeralicu te je jedva iz Španjolske iznio živu glavu.
Staljin i španjolsko zlato
Suočena s ideološkom borbom u vlastitim redovima i nezainteresiranošću Velike Britanije, SAD-a i Francuske da joj pomogne, Republika je polako ali sigurno gubila rat. Pomoć iz Meksika i SSSR-a nije bila dovoljna, a, osim toga, Staljin je na račun vojne pomoći zaplijenio španjolsku zlatnu rezervu, tada četvrtu na svijetu, i tom prigodom izjavio da će Španjolci “opet vidjeti svoje zlato onda kad čovjek bude mogao vidjeti vlastite uši”. S druge strane, Mussolini i Hitler, ali i američke naftne kompanije, davali su Francu sav ratni materijal na dug koji je imao jedinu garanciju da će on dobiti rat pa su, naravno bili zainteresirani da ga i dobije.
U Španjolskom građanskom ratu ima svoje korijene i baskijska organizacija ETA. Naime, Baskija je stala na stranu Republike, ali, kako je bila odvojena prostorom koji je kontrolirao Franco, funkcionirala je skoro godinu dana kao neovisna država. I Baski su bili podijeljeni, pa su Navarci stali na stranu Franca, a ostale su tri provincije bile za Republiku. Status Baskije pokušavala je izboriti i Katalonija, ali su republikanski političari bili tome neskloni, pa su, da bi skršili katalonski separatizam, premjestili sjedište vlade iz Valencije u Barcelonu.
Rat komunista i anarhista
U zimu 1939. Republika je, premda je držala još trećinu zemlje, zapravo bila na umoru, a stanovništvo izmoreno ratom, glađu, općom neimaštinom i inflacijom. Tada se dogodila mala repriza 18. srpnja, jer je pukovnik Casado izveo vojni puč unutar Republike te se uz pomoć anarhista obračunao s komunistima i protjerao posljednju Negrinovu Vladu iz zemlje te potpisao s Francom bezuvjetnu kapitulaciju. Franco je nakon pobjede, što je bilo vidljivo još tijekom rata, u zemlji zaveo vladavinu terora i mučenja. Ipak, očekivanja Mussolinija i Hitlera da će im se Franco pridružiti u Drugom svjetskom ratu su se izjalovila, a Hitler je nakon sastanka s Francom na francusko-španjolskoj granici izjavio da bi radije «dao da mu izvade zdravi zub, nego se opet sastane s tim čovjekom». Španjolska je doduše potpomagala Osovinu u sirovinama i jednom divizijom u napadu na SSSR, no ta je pomoć prema kraju rata sve više kopnila dok nije i prestala.
Ostala su umjetnička djela
Očekivanja španjolskih republikanaca da će, nakon ulaska saveznika u Francusku, krenuti i u obračun s Francom izjalovila su se i uz tihu potporu Washingtona i početnu Vatikana, koju je s vremenom izgubio, njegov je režim živio sve do sredine sedamdesetih, istina, polagano se demokratizirajući. Danas je socijalistička vlada uklonila sve njegove spomenike, a da to nije izazvalo nikakve veće potrese. U dvadeset i prvom stoljeću Španjolski građanski rat doživljava se kroz «Guernicu», «Kome zvono zvoni», «Nadu» ili «Kataloniji u čast», više nego kroz političku analizu suprotstavljenih društvenih i gospodarskih opcija. I u tome se vidi da je žestina i smrtonosna privlačnost ideoloških koncepcija koja se tada, ne samo u Španjolskoj, prihvaćala doslovno, ipak dio jednog drugog vremena, što ne znači da proučavajući Španjolski građanski rat i danas ne možemo puno toga naučiti.
