Posljednji aktivni muški samostan benediktinaca u Hrvatskoj nalazi se u Tkonu

Samostan Ćokovac posljednji je aktivni muški samostan benediktinaca u Hrvatskoj. Ime Ćokovac potječe od riječi “ćok”, što je lokalni naziv za pticu kos. Kako navodi don Ivan Ostojić u svojem djelu Benediktinci u Hrvatskoj, pašmanski samostan ubraja se među najpoznatije srednjovjekovne samostane u Dalmaciji. Kao jedna od najbogatijih kraljevskih zadužbina, samostan se zasigurno isticao svojim brojem članova u odnosu na mnoge druge samostane. Međutim, s vremenom, kako su aktivnosti i discipline opadale, broj monaha također se smanjivao.

Život u skrovitosti

Na Ćokovac su dolazili monasi uglavnom iz mjesta koja su bila povezana s opatijom i u kojima je samostan imao svoje posjede. Ova praksa osiguravala je kontinuitet i lokalnu povezanost samostanske zajednice. U 13. stoljeću u ovome je samostanu boravilo 20-ak monaha, dok su u času ukidanja opatije u njemu živjela samo dva benediktinca, oba iz Tkona. Danas u ovome samostanu boravi pet monaha, a još jedan služi u Rimu.

- Monasi njeguju život u skrovitosti pa bi otkrivanje za medije zapravo bilo sakrivanje onoga što im je vlastito, objasnio nam je brat Jozo Milanović, monah u samostanu Ćokovac.

Benediktinci žive po Monaškom pravilu svetoga Benedikta. U Hrvatskoj su benediktince ponekad nazivali koludri, a benediktinke se i danas često nazivaju koludrice. Njihovo geslo “Moli i radi” (latinski “Ora et labora”), odražava suštinu benediktinske duhovnosti koja promiče harmoniju molitve i rada. Brat Jozo kazao nam je kako je u samostanu Ćokovac monaški dan obilježen molitvom i radom, pri čemu se veći dio molitve obavlja u jutarnjim i večernjim satima, dok se rad obavlja tijekom dana. Osim usklađenosti molitve i rada, zajednica Ćokovac njegovala je i sinergiju latinske i hrvatske kulture.

Očuvanje glagoljaške tradicije

Među benediktinskim zajednicama posebno se isticala zajednica na Ćokovcu. Don Ivan Ostojić, koji je dugi niz godina proučavao benediktinsko monaštvo u Hrvatskoj, svjedoči da je među svim benediktinskim glagoljaškim zajednicama “biogradsko-pašmanski samostan bio njihova najistaknutija i najdugotrajnija nastamba”.

Samostan Ćokovac svjetski je poznato glagoljaško središte koje je dalo svoj doprinos iznimno važnim tekstovima pisanima glagoljicom. Don Ivan Ostojić navodi da samostan Ćokovac posjeduje najveću zbirku natpisa urezanih hrvatskom glagoljicom u kamenu. U crkvi i njezinoj okolici pronađeno je ukupno osam potpuno ili djelomično sačuvanih spisa ovoga tipa. Danas se najveći broj preostalih spisa čuva u Državnom arhivu u Zadru i Arhivu Hrvatske akademije u Zagrebu. Manji i manje vrijedan dio spisa iz kasnijih vremena smješten je kod župnoga ureda u Tkonu.

Prema Ivanu Ostojiću, samostan Ćokovac je među svim benediktinskim samostanima najduže zadržao uporabu glagoljice u bogoslužju. Ova činjenica ističe iznimnu predanost ćokovske zajednice očuvanju glagoljske tradicije u službi Božjoj, čime su doprinijeli očuvanju i promociji ovoga važnog dijela kulturne baštine otoka Pašmana.

Rušenja i obnove samostana tijekom povijesti

Iz ovoga samostana potječe Regula sv. Benedikta iz 14. stoljeća, koja predstavlja jedan od značajnih primjera glagoljaške literature. Također, iz Ćokovca potječe i Tkonski zbornik iz 16. stoljeća, rijedak primjer hrvatskoglagoljskoga zbornika. Ovaj zbornik obuhvaća različite vrste tekstova, uključujući filozofske članke, teološke rasprave, poeziju, priče, legende i apokrife. Važno je napomenuti da je umirovljeni profesor Sveučilišta u Zadru, prof. dr. sc. Slavomir Sambunjak, detaljno proučavao ovo djelo.

Ćokovska je zajednica svoje sjedište prvo imala u Biogradu, u samostanu Sv. Ivana Evanđelista. Benediktinski samostan Sv. Kuzme i Damjana, izgrađen je na vrhu oko 90 m visokoga brežuljka Ćokovca 1059. godine od strane biogradskoga biskupa Teodorika. Samostan je sagrađen na temeljima prethodne bizantske utvrde i starokršćanske crkve. Nakon što je grad Biograd bio razrušen od strane Mlečana u 12. stoljeću, benediktinci su se preselili na Ćokovac i tamo izgradili novi samostan kako bi nastavili svoj monaški život.

Kako navodi don Ivan Ostojić, u duhu srednjovjekovnih običaja samostan Ćokovac također je bio mjesto gdje su zavađeni knezovi i gradovi dolazili u potrazi za pomirenjem. Primjerice, 1289. godine na Rogovu, obitelj Šubića (ban Pavao i njegov brat Juraj) pomirila se sa zadarskim plemićima upravo u ovome samostanu.

U 14. stoljeću, samostan na Ćokovcu bio je srušen do temelja, no benediktinci su se odlučili ponovno izgraditi samostan. U sklopu obnove, crkva je pregrađena u venecijanskom gotičkom stilu. Međutim, 1808. godine, za vrijeme francuske vlasti, benediktinski samostan biva zatvoren. Jedini preostali benediktinac, Petar Pletikosić, ostao je kao župnik u crkvi sv. Tome u Tkonu. Don Ostojić navodi da je nakon zatvorenja samostana Pletikosić od austrijske vlade kupio crkvu i samostansku zgradu s najbližom okolicom. Zatim je uložio napore u njihovu obnovu koliko je bio u mogućnosti, te je sve to oporučno ostavio župnoj nadarbini u Tkonu. Ova odluka osigurala je da obnovljeni prostori budu prepušteni u nadležnost i korist lokalnoj župnoj zajednici, čime je osigurano daljnje održavanje i korištenje tih prostora u skladu s crkvenim potrebama.

Od početka 1950-ih do 1965. godine, samostan Ćokovac prolazi kroz intenzivne obnove, a monasi se vraćaju i nastavljaju kontinuirano boraviti u samostanu sve do danas. Mještani Tkona i Ugrinića također su aktivno sudjelovali u procesu obnove, a njihov vrijedan doprinos pomogao je u obnovi i očuvanju ovoga povijesnog mjesta.

Ilirska ili glagoljaška opatija

U hrvatskim krajevima postojalo je nekoliko benediktinskih samostana u kojima se bogoslužje obavljalo na narodnom jeziku. Među takvim samostanima sigurno su se isticali samostani: Sv. Lucije u Drazi Baščanskoj, Sv. Nikole kod Omišlja, Sv. Nikole u Otočcu, Sv. Ivana Krstitelja u Povljima na Braču te Samostan Sv. Kuzme i Damjana na Ćokovcu. Prema don Ivanu Ostojiću, pašmanski monasi koristili su slavenski jezik u liturgiji. Zbog toga su ih nazivali ilirskim monasima, a njihovu kuću nazivali su ilirskom ili glagoljaškom opatijom.

Prema bratu Jozi Milanoviću, život ćokovskih glagoljaša bio je u skladu s benediktinskim geslom “Moli i radi”, unatoč svim slabostima i nedaćama koje su se tijekom stoljeća javljale.

- Uzmemo li samo početna slova gesla, dobit ćemo MIR. I veznik i je važan; očituje nam povezanost i sklad molitve i rada. Iz toga sklada molitve i rada izvire i u taj sklad uvire svaki drugi sklad. Govoreći o benediktincima biogradsko-ćokovske opatije s pravom možemo istaknuti sklad latinske i glagoljske predaje, naveo je brat Jozo Milanović u svom članku Benediktinci glagoljaši na biogradskom području.