Hrvatska je zemlja koja ima velik broj uređenih morskih i riječnih kupališta i javnih bazena. Kako smo izrazito turistička zemlja, u koju dolaze milijuni turista, podatak kako ne postoji pravilnik o sigurnosti na kupalištima je u najmanju ruku frapantan. Ne postoji zakonska obveza da spasilačka služba bude na uređenim kupalištima, već to ovisi o odluci koncesionara.
Problem je i u prevenciji utapanja koja u Hrvatskoj, po mišljenju stručnjaka, nije dovoljna. Naime, u školskom kurikulumu ne postoji obveza osposobljavanja djece za plivanje, već organizacija škole plivanja ovisi o osnivačima škola, odnosno lokalnim upravama i njihovom financiranju. Iz Hrvatskog Crvenog križa kazali su kako je utapanje, nakon prometnih nesreća, drugi uzrok smrti djece u Hrvatskoj.
Svjetski dan prevencije od utapanja
Svjetski dan prevencije od utapanja se obilježava 25. srpnja. Tim povodom su na plaži Kolovare, održane aktivnosti kao što su “Kodovi sigurnosti na vodi”; educirali su se građani o prvoj pomoći, mjerio se tlak i šećer, izložena je spasilačka oprema te su na kraju spasioci prezentirali vježbu spašavanja utopljenika iz mora. Uz brojne zainteresirane kupače, pridružila su se i djeca iz Plivačkog kluba Zadar. Na taj način se upozorilo na važnost poznavanja plivanja, kao i postupaka i ponašanja u situaciji kad se dogodi utapanje.
Tko pliva ne tone
Hrvatski Crveni križ ove je godine obilježio Svjetski dan prevencije utapanja pod sloganom “Tko pliva, ne tone”, kako bi upozorili na važnost znanja plivanja, posebno među djecom. Alarmantni podatak na koji su ukazali, je da između 40 i 70 posto djece u Hrvatskoj ne zna plivati. Naime, obuka neplivača nije sastavni dio Državnog pedagoškog standarda od 2010. godine, a u praksi je ta obveza prepuštena lokalnim zajednicama, roditeljima, klubovima i školama. Hrvatski Crveni križ, kao organizacija koja jedina u Hrvatskoj educira spasioce i provodi preventivne kampanje i edukacije, smatra kako bi obuka neplivača trebala biti sastavni dio odgojno-obrazovnog sustava u Hrvatskoj. Posebno ističu da je nužno uspostaviti međuresornu suradnju kako bi se izgradio nacionalni plan sigurnosti na vodenim površinama.
Podatak o tako velikom broju djece koja ne zna plivati je katastrofalan i očigledno je da se obuka neplivača mora vratiti u odgojno obrazovni sustav. Kako to djeluje u praksi, je li uspostavljena suradnja s nadležnim Ministarstvom, tko sve može biti spasioc na plažama, rekao nam je Niko Vlatković, koordinator spasilačke službe za Zadarsku županiju.
Kakva su vaša iskustva u praksi i na temelju kojih podataka smatrate da se obuka neplivača treba vratiti u odgojno-obrazovni sustav?
- Iskustva u praksi su poražavajuća. Hrvatska je mediteranska zemlja, ali veliki broj djece ne zna plivati. Ne postoji jedinstvena statistika i taj se neslavni postotak neplivača razlikuje od županije do županije, primjerice u Istri ne zna plivati 30 posto učenika drugog razreda, dok u Osječko-baranjskoj županiji njih čak 70 posto.
Jeste li nadležnom ministarstvu dali svoje primjedbe i sugestije u izradi Nacionalnog plana sigurnosti na vodama?
- Hrvatski Crveni križ i voditeljica službe spašavanja života na vodi i ekološke zaštite priobalja Silvana Radovanović aktivno surađuju s nadležnim institucijama te uskoro očekujemo pozitivne promjene po tom pitanju.
Tko sve može biti spasilac i koje predispozicije mora imati?
- Za spasilački tečaj se mogu prijaviti sve punoljetne osobe. Uoči tečaja kandidati moraju pristupiti testiranju te uspješno isplivati norme, a to su 400 m ispod 8 minuta i preroniti dužinu bazena od 25 m. Nakon toga pristupaju sedmodnevnom tečaju koji je dosta zahtjevan i intenzivan s praktičnim i teoretskim dijelom. Tečaj se sastoji od tri sastavnice, spasilački dio, prva pomoć i ekologija te moraju sve tri zadovoljiti na kraju tečaja. Nakon uspješno završenog tečaja dobivaju licencu s kojom mogu raditi na plažama. Licenca vrijedi dvije godine, nakon čega je potrebno obnoviti licencu.
Zakon ne obvezuje koncesionare da angažiraju spasioce
Zakon ne obvezuje koncesionare u angažmanu spasilaca na plažama kojima upravljaju. U Zadarskoj županiji spasioci dežuraju na samo šest plaža, na Kolovarama čiji je koncesionar Obala i lučice, na otvorenom bazenu Kolovare, kojim upravlja tvrtka Zadarski sport, Falkensteinerovim plažama Borik i Punta Skala, Turisthotelovom Zaton Holiday resortu te na plaži Marina Dalmacija u Sukošanu. A tijekom čitave godine dežura se u zatvorenom bazenu ŠC Višnjik.
Mladići i djevojke, zadarski Baywatch, na plaži Kolovare čuvaju kupače od 10-18 sati. Svojom prisutnošću pridonose sigurnosti, ukoliko se plivači nađu u nevolji. U okviru svoje obuke pomažu i u mnogim drugim situacijama i nastoje prevenirati situacije kako bi se izbjegle neželjene posljedice.
Izgubljena i nađena djeca
- Već treću godinu za redom radim na plaži Kolovare. Jako sam zadovoljan i sretan s ovim poslom, iako zahtijeva veliku odgovornost, pozornost i fokusiranost. Prije hitne i ostalih službi, prvi smo koji moramo hladne glave djelovati. Uvijek nas je najmanje dvoje na tornju, jer je puno lakše rješavati neke nepredviđene okolnosti i sigurnije se osjećamo u pružanju pomoći. Ove godine smo imali jako puno izgubljene djece, ali smo ih uspješno pronašli. Prošle i pretprošle godine smo imali slučajeve kad su, većinom stariji, ljudi precijenili svoje fizičko stanje, pa im je pozlilo u moru. Tada smo brzinski intervenirali i pružili prvu pomoć do dolaska hitne. Najdramatičniji trenutak mi je bio prve godine rada, kad se utapao čovjek zbog srčanog udara. S kolegom sam pružio prvu pomoć i spasili smo mu život, s ponosom kaže Šime Stipčević.
- Deset godina sam trenirala plivanje, a prijateljica koja je radila kao spasioc me motivirala da i ja upišem tečaj. Evo već treću sezonu radim na plaži Kolovare i jako sam zadovoljna bez obzira što zna biti zahtjevno i stresno. Kad se dogodi nešto, puca vas adrenalin, ali u tim trenutcima ne razmišljate puno, nego trčite, plivate i radite sve da biste nekome pomogli. Tek kad se sve završi, prolazite dramatične slike tog događaja. Ljudi su jako zahvalni i sretni što smo im spasili živote ili pomogli u nekim drugim situacijama. Ove godine smo imali slučaj izgubljene djevojčice od tri godine, strankinje, koju je majka ostavila u plićaku bez rukavica i samo što je skrenula pogled, nje više nije bilo. Potraga je trajala 45 minuta. Svi smo se raspodijelili, svatko na svoju stranu, dečki su preplivali more, zvali smo policiju. I na kraju smo je našli kod fontane, na naše zadovoljstvo i naravno roditelja, priča Nika Kotlar.
Spontano uključivanje kupača u potragu
- Meni je ovo prva godina u spasilačkoj službi. Ova je sezona zasad mirna, bez nekih većih dramatičnih događanja. Najviše smo incidenata imali s izgubljenom djecom. Ono što je meni fascinantno je spontano uključivanje kupača u potragu, što i nama olakšava posao, a naročito me čini sretnim pozitivan ishod bilo koje intervencije. Koliko god pazimo na kupače, vrlo je važno da pazimo i sebe, jer smo gotovo cijeli dan izloženi suncu, zaključuje, najmlađi po stažu, spasilac Roko Grgić.
