Idemo prema kraju srpnja, završavamo posljednje radnje i sada slijedi ono lijepo iščekivanje što smo to u ovoj godini dobro učinili u vinogradu. Ostaje samo uživati u promatranju tih prekrasnih grozdova kako se razvijaju u konačni oblik i dimenziju i lagano počinju nakupljati šećere. Još malo pa ćemo početi pratiti osnovne parametre za proizvodnju, nadam se, vrhunskih vina. To su šećeri i kiseline, a posebno naglašavam pH koji je po meni najbitniji čimbenik u kreiranju vina jer ako on ode iznad predviđenih granica, tada je vrlo teško učiniti nekakvo ozbiljnije vino, a posebno bijelo. I tek posljednjih godina kada se počelo posvećivati veća pažnja pH faktoru, bijela vina u našem kraju su naglo krenula uzlaznom putanjom i beru sve više bodova na domaćim i međunarodnim smotrama što je bilo nezamislivo prije samo ne deset nego pet, šest godina. I dalje imamo vinara koji unatoč izuzetnim pozicijama i sortama, bilo domaćim ili introduciranim, proizvode neužitna bijela vina. Ali oni su od davnina navikli na ta vina i njima su dobra, a ova nova lepršavija im se baš i ne sviđaju. E sad bi rekli, stvar je ukusa. Netko voli crne, netko voli plave. Točno, ali nitko ne voli tupave. A ta vina su baš takva.
Kvasina u vinu
Pojavio se kod mene u uredu prijatelj vinogradar i vinar i želi da mu oblikujemo novi vinski podrum i bira neki od ovih čudnih novokomponiranih oblika koji se šire kao peronospora nakon ljetne kratkotrajne kiše, ja ga pokušavam pristojno odgovoriti od njegove gorljive želje za još jednim ožiljkom u prostoru, ali ne uspijevam. Tada potežem zadnji argument i pohvalim njegovo vino, ali ja bih rado u njega dodao malo kvasine jer se to meni sviđa. E to nije isto kao kuća, sada već srdito odgovara vinar, a ja mu to potvrđujem. Točno, nije isto, vino pokvariš i proliješ, ali kuća ostaje u prostoru zauvijek. I oni poslije nas će se pitati koji su to barbari živjeli na ovim prostorima u ovom, suvremenom dobu ili kako mi već nazivamo, trenutku koji nas je dopao u vječnosti.
A kada primamo u goste prijatelja ili rođaka iz drugih krajeva, tada ih ponosno vodimo da im pokažemo povijesne dijelove grada koje su uglavnom gradili razni okupatori koji su pokušavali osvojiti ovaj naš prekrasni prostor. Mi smo svoj prostor obranili, a sada ga čerupamo sa svih strana za neki sitni profit, a ponekad i samo da iskažemo svoju želju za “kreativnošću” ne znajući zapravo da i nismo dovoljno educirani da to činimo.
Niti struka tu nije bezgrešna jer često zbog materijalnog interesa popušta pred takvim čudnim idejama pa i sama dodatno kvari ono što još nije pokvareno, a i nekakvim zakonskim smicalicama sve više nekompetentnih stručnjaka se mota oko projektiranja.
Baš kao što sam najavio u prošlim “Vinskim paralelama”, ovaj mjesec sam upravo završio zelenu berbu koju preporučam svakom vinogradaru i vinaru ako želi postići vrhunske rezultate u proizvodnji vina.
Zelena berba
Ove godine zbog kvalitetne organske gnojidbe i obilnih proljetnih kiša gotovo sve sorte su se prerodile, a neke ekstremno kao Pošip, Grk i Maraština koje imaju još i velike grozdove, ali i Merlot, Tribidrag pa i Syrah i trebalo je “ubrati” i do 50% uroda da bi se dobila potentna sirovina za vrhunska vina. Osnovna pravila zelene berbe su kod sorti s većim grozdovima da se ostavi po jedan grozd na svakoj mladici, a kod sorti s manjim grozdovima dva, eventualno tri, ali to baš u rijetkim prilikama kada je mladica izrazito moćna, a grozdovi sitni kao kod Chardonnaya. Veliki vinari, koji imaju osim svojih i vinograde u kooperaciji, to ovih dana rješavaju na način da preuzmu vinograd uz fiksno dogovorenu cijenu i kreću u zelenu berbu bez straha da će mu vlasnik prigovoriti zašto to čini. Inače kooperacija podrazumjeva i stručnu koordinaciju i materijalnu pomoć tijekom cijelog vegetacijskog ciklusa, a to je zapravo cijelu godinu, a ne samo kupnju ili prodaju grožđa na jesen kao što neki misle ili govore, a da zapravo i ne znaju što govore, vjerojatno da ne bi priznali da kupuju grožđe. Ne znam zašto to kriti kada je to sasvim legalno i zakonito. Sami proizvođači grožđa nerado prakticiraju zelenu berbu jer se grožđe prodaje po kilogramu pa što više kila, više šoldi. A za gradaciju ćemo lako. O njoj ionako lažemo baš kao u ribolovu ili ljubavi. Ne znam ima li još koji segment u kojima se toliko laže, ako ima, dopunite...
Mislim da bi trebalo pronaći tehnologiju kojom bi se zeleno grožđe preradilo u nekakav koristan proizvod pa da to bude na korist vinogradaru. Jer ako sada gotovo svaki otpad u škovaci pretvaramo u neku novu vrijednost, valjda bi se i to grožđe moglo iskoristiti. I bez toga, a u interesu visokovrijednih vina, mislim da bi bilo korisno uvesti poticaje za zelenu berbu. Upravo sam saznao da se dijele poticaji za izgradnju suhozida i tamo gdje ih nikada nije bilo pa treba kamen dovoziti s udaljenosti i do stotinu kilometara. Ja to pozdravljam jer, ma koliko izgledako apsurdno, to potiče nove privredne aktivnosti, nove troškove i nove poreze. Pa treba negdje popraviti prihode jer evo smo parcijalno ukinuli rad nedjeljom. I to baš u turističkoj sezoni. Zar se to nije moglo učiniti za cijeli period izvan turističke sezone. A djelatnike i djelatnice koje rade u sezoni kvalitetno nagraditi ili dogovorno osigurati slobodne dane kroz povećani broj zaposlenika. Pri tome mislim samo na djelatnosti koje se odnose na opskrbu prehrambenim proizvodima, a za ostale “kulturne institucije” u kojima se prodaju frižideri i mini suknje me zapravo i nije briga. I tako velika većina onih koji tamo odlaze nedjeljom, ispunjavaju svoj isprazni život umjesto da vode djecu u prirodu i uče ih stvarnim vrijednostima.
Problemi s navrtanjem
Opet sam nešto prenavrtao u vinogradu. U pripremi za sadnju sam pročitao sve što mi je bilo dostupno na tu temu i složio sortnu listu za koju sam mislio da je najbolji izbor. Konzultirao sam se s nizom najboljih stručnjaka i svi smo se usuglasili da bi to trebalo biti dobro. I zaista je, ali uvijek ima ali...
Između ostalog sam posadio i Sauvignon bijeli za kojega često u literaturi piše da je “kralj vina” ili “vino kraljeva” i vjerujem da je to zaista kvalitetna sorta, ali meni se jednostavno ne sviđa. Ipak je ovo pretopli klimat i uz sav trud i prednost zbog mikrolokacije s vrlo niskim temperaturama, nisam uspijevao dobiti one njegove intenzivne mirise i sada definitivno mislim da ga ne treba saditi na obali ako želiš vrhunce. Nikakvi enološki postupci njemu ne mogu pomoći. I odlučio sam ga prenavrnuti u naše autohtone sorte Grk, Pošip i, opet to naglašavam, naš Chardonnay koji je jednako Hrvat koliko i Francuz, odnosno Zagorac koliko i Burgundac. E sada, tko će to napraviti jer je to zanat koji već pomalo i odumire jer imamo nekoliko rasadnika u kojima se proizvode gotove sortne sadnice za razliku od nekih prošlih vremena kada su se sadile podloge, a sljedeće godine se u polju navrtalo na sortu koju želiš. Ali kada znamo koji kvalitet i sigurnost, odnosno nesigurnost nude neki rasadnici, možda bi ipak bilo dobro vratiti se starim navikama. Od tek nekoliko stručnih ljudi koji znaju navrtati lozu, ja sam odabrao Zdenka Oltrana i nisam pogriješio. Ranijih godina kada sam to isto činio, garantirali su mi prijem od 97% i brojke su bile točne, ali s tim što se nije primilo 97%. Zdenko je garantirao istu brojku prijema navrtaka (očito je to zaštićena strukovna brojka) alii to se zaista i primilo. Dva dana je trajao taj proces i od Zdenka sam čuo niz vrlo originalnih teorija o biologiji voćke, prvenstveno trsa i masline o kojima je vrlo vrijedno razmisliti. Posebno me fascinira njegova vještina spajanja plemke i podloge. On voli reći da je biokirurg i ja se slažem u potpunosti. Jer osim vještine izuzetno dobro poznaje biologiju trsa i pravilno donosi odluke o trenutku navrtanja. To treba znati. A iznad svega bi bilo važno da svoja znanja i vještine prenese nekom mlađem vinogradaru. Jer svi smo mi u prolazu. Korektno je iza sebe ostaviti minimalno onoliko vrijednosti koliko smo zatekli dolaskom na ovaj svijet. U svakom smislu.
Svakome nešto
I inače mislim da netko, da li Svevišnji ili netko drugi dodjeljuje posebne vještine svakom od nas, možda na uštrb nečega drugog. Po tome se i razlikujemo.
-npr. našem slavuju arbanaškom je dodijelio izuzetan dar za pjesmu, ali ga je zakinuo za bevandu. Možda bi bilo bolje “cilo”;
-našem Livaji, koji je možda i najbolji igrač Hajduka svih vremena, je dodijelio nenadmašne vještine igranja nogom, donekle megafonom, ali se slabo snalazi za volanom;
-nekom je puno toga strpao u grudnjak, a znatno manje u glavu;
-nekoga je nagradio talentom za tehniku, a zakinuo u kulturi;
-netko fantastično pleše, a ne zna promijeniti običnu žarulju....
A ako ti baš ništa od posebnih vrijednosti nije dodijeljeno, tada ideš u politiku. Kako sam već stotinu puta rekao “neće politika u moj podrum”, njih neću ni komentirati. Jedino bih izdvojio našeg župana Božu Longina, ali kao vinara, kažu odličnog, jer rijetko možemo kušati njegova vina. Ali za svaku pohvalu je što prati sve uspjehe nas vinara i uvijek nađe vremena između svih svojih obveza za prigodne susrete kako s nama, tako i ostalim proizvođačima iz poljoprivredne sfere. I doista ga mogu pohvaliti kao prijatelja, vinara, sportaša, nogometaša, a u mladosti i kao perspektivnog boksača. Poznat je njegov strašni desni kroše, ali to samo u posebnim prilikama.
Ovog ljeta se primjećuje u nekim vinogradima bolest Esca ili apopleksija vinove loze. Obično se javlja u starijim vinogradima, ali u novije vrijeme i u mlađim. Karakteristike su joj tigrasti list, odnosno list prošaran crvenosmeđom i zelenožutom bojom. Uzročnici ove bolesti su patogene gljive i treba biti vrlo oprezan prilikom intervencija na trsu jer se najčešće prenosi reznim alatima. Ukoliko je trs značajnije napadnut, najbolje ga je odrezati 10-15 cm iznad tla pa sačekati iduću vegetacijsku godinu. Ako se oporavi, dobro, a ako ne, vaditi uz temeljitu dezinfekciju i alata i sadne jame. I saditi ponovno. Ali nakon dvije do tri godine.
Suša i kiša
I još o vremenskim prilikama i neprilikama pa dosta za ovaj put.
Prvo smo imali enormne količine kiše i tko nije pravovremeno štitio lozu, ima velike štete od peronospore. Sada su previsoke temperature i ako ne dođu kiše u roku nekoliko dana, treba početi s navodnjavanjem. A i tu treba biti umjeren i odrediti količine u skladu sa općim stanjem trsa jer prevelike količine mogu biti štetne kao i suša.
Hvali mi se jedan vinogradar neki dan na kavi da daje i do 100 litara vode po trsu. Slikovito mu odgovaram, stavi u capuccino jedan ili dva cukra i bit će užitan, stavi deset i dobit ćeš proljev. E to će se dogoditi i grožđu i takvo vino ćeš dobiti.
Kada smo kod navodnjavanja, mislim da su to kapitalni projekti koje ne mogu riješiti sami vinogradari i to je prostor za EU ili državne poticaje, a ne suhozidi koje sam spomenuo u ovom tekstu ili osobni automobili.
A sada je vrijeme za pripremu podruma za novu vinarsku sezonu.
