Pomorstvo, a samim time i brodogradnja dosegnuli su svoj prvi zenit na Jadranu još prije dolaska Hrvata na ove prostore. Za to su zaslužni Liburni, narod ili pleme, koji je naseljavao sjeverni i dio srednjeg Jadrana, kako se obično kaže, “od Krke do Raše”, a smatra se da je domicilno područje Liburna upravo Zadar i njegovo kopneno i otočno okruženje.
Liburni su bili rašireni po većini otoka Zadarskoga arhipelaga ali i dalje u Kvarneru. Uvala Portyć ili Mala Luka na otoku Krku, ispod gradine Uri Koryntia, vjerojatno je jedno od najstarijih sačuvanih liburnskih brodogradilišta i to upravo na području u kojem je i danas najveća koncentracija brodograđevne industrije.
Smatra se da potječe iz petog stoljeća prije Is., a do danas je vidljivo sedam kamenih navoza dimenzija 14 puta 5 metara za brodogradnju i popravak, odnosno održavanje brodova, kamene bitve za privez brodova i ostatci utvrđenja sa stražarskim kulama koje je štitilo brodogradilište.
Prema nekim autorima kao što su Wetter, Krabe, M. Lovrić i drugi na Jadranu je ostala sačuvana čak i tradicija brodogradnje preostala od Pelašta (Pelazga), mediteranskog naroda koji je ovdje obitavao prije dolaska Liburna. U pelaškom nazivu “gandeia” možda se krije korjen riječi gajeta kojom se i danas označava tip broda za svakodnevnu uporabu u životu otoka i priobalja, pogodan za ribolov jednako kao i za prijevoz ljudi i životinja.
Brodom na utvrde
Na Kvarneru je ostala tradicija da se ratni brod naziva “dragaar”, kao što su i Grci koji su već u šestom stoljeću stare ere plovili po Jadranu, manje ratne brodove Liburna nazivali “drakophoroi” i koji su bili izuzetno prilagođeni plovidbi po lošim vremenskim uvjetima, navlasito buri o kojoj još Prokopije piše da na sjevernom Jadranu zna puhati tolikom snagom da može odnijeti jahača skupa s konjem i kovitlati ih unaokolo. Pretpostavlja se da su ti brodovi, slično kasnijim vikinškim, imali na provi ukras u obliku zmajeve glave.
Veći ratni brod bila je “galaia”, odnosno galija, koju su poslije od Liburna preuzeli Rimljani i usavršivši je prozvali po njima. Ove liburne, bile su izrađene s podvodnim kljunom za probijanje neprijateljskog broda, okovanom gredom ili ovnom koja je bila pričvršćena na jarbolu i s kojom se moglo probiti i slabije zidove na utvrdama uz obalu, kao i različitim vrstama opreme za izbacivanje kamenja na brodove i kopnene ciljeve. Rimljani su im dodali i opremu za tzv “abordaž”, odnosno prelazak na neprijateljsko plovilo, što je bio njihov omiljeni način borbe. Liburnski brodograditelji u sastavu Rimskog carstva razvili su kasnije i prve brodove na mehanički pogon u svijetu. Liburna rotata, bio je ratni brod koji se osim na jedra mogao pokretati i bočnim kotačima, poput ranih parobroda lopatara, samo što ih, naravno, nije pokretala vodena para, nego volovi koji su okretali veliki vodoravni kotač s osovinom na gornjoj palubi. No s propašću Rimskog carstva prestala je gradnja ovih za to vrijeme najnaprednijih svjetskih plovila.
Od lembula do leuta
Od ostalih liburnskih tradicija svakako vrijedi spomenuti i lembul, brod za ribolov od kojeg je nastao današnji leut i paros, malu brodicu na vesla, za obalni ribolov.
Hrvati su se nedugo po dolasku na obale Jadranskoga mora pokazali i dokazali kao pomorci i ratnici na moru, što istovremeno znači da su se bavili i brodogradnjom. Također je nemoguće pretpostaviti da su Hrvati prije dolaska na Jadran bili apsolutni kontinentalci jer je brza i jednostavna prilagodba pomorskom i primorskom načinu života i to ne samo na području nekadašnje Liburnije, nego i mnogo južnije niz obalu, vrlo jasan pokazatelj da je riječ o narodu koji pamti pomorsku tradiciju.
Brodarstvo je i u to doba bilo važna gospodarska djelatnost o kojoj su doneseni mnogi zakoni. Primjerice, bilo je određeno i koliko posade treba imati brod i to ne samo s obzirom na tip broda nego i luku u koju plovi. Na posebno su opasnom glasu bili Skradin i Opuzen. Ako se kapetan na tim rutama ne bi pridržavao propisa o broju mornara morao bi u slučaju havarije, sam snositi troškove brodovlasniku.
Prava i dužnosti mornara
Odnosi između brodovlasnika i kapetana bili su strogo definirani do najmanjih detalja, a zanimljivo je da je brodovlasnik mogao iznajmiti brod i skupini mornara koji plove na njemu. Bilo je i slučajeva da jedan brod ima više vlasnika te da upravljaju kao trgovačko društvo. Ako bi mornari na plovibni nešto našli, dvije trećine su išle njima, a trećina vlasniku broda. No ako bi mornar ukrao od tereta koji brod prevozi, bio je dužan platiti četverostruku vrijednost ukradene robe. Zbog gusarskih napada, i mornari i kapetan su morali biti naoružani i k tome im je bilo zabranjeno to oružje prodati ili založiti...
