U vrijeme Zadarskog mira mužu raspikući žena je mogla oduzeti miraz

Sklapanjem Zadarskog mira 18. veljače 1358. započelo je zlatno doba dalmatinskih gradova, a posebice Zadra kao glavnog središta privrede, trgovine, uprave i brodarstva, a zahvaljujući tome i kulturnog i umjetničkog života. Zadar je i tad privlačio brojne strance trgovce, obrtnike i umjetnike koji su dolazili u njega ne samo iz najbliže Itlaije nego i iz Transilvanije, Francuske i Njemačke, a trgovalo se robom iz čitave tadašnje Europe i Levanta.

Boravak tih stranaca u tadašnjoj srednjovjekovnoj komuni bio je određen zakonima, moglo bi se reći, kao i danas. Oni koji su bili tu manje od pola godine, nisu bili obvezni ni na kakve dužnosti ali preko toga roka, na njih bi se počeli primjenjivati domaći zakoni glede straže, javnih radova i plaćanja poreza. Pitanje carine bilo je rješeno tako da su stranci plaćali onoliko carinu koliku su u njihovim gradovima plaćali domaći trgovci. Stoga su se i tada između gradova sklapali ugovori da bi se te carine izjednačile.

Propisi o udovicama

U srednjem vijeku postojalo je i razrađeno bračno zakonodavstvo, psoebice u gradovima. Postojalo je i ono što se danas naziva predbračnim ugovorima gdje su se regulirala pitanja zajedničke i buduće imovine. Žene nisu bile obespravljene, kako se to obično misli, nego su prava i dužnosti žena i muškaraca bila drugačije raspoređena. Neke odredbe srednjovjekovnih statuta dalmatinskih gradova sigurno se ne bi svidjele današnjim muškarcima, primjerice ova koju je zabilježio Grga Novak u «Povijesti Splita»:

«Ako se je oženjen čovjek dao na hrđav život i počeo rasipati svoje imanje, bilo da igra hazardne igre, bilo da se skiće po krčmama, bilo da na kojigod drugi način svoje imanje razbacuje, smjela je žena da tuži svog muža kuriji i da zatraži svoj miraz da ga spasi od propasti. U ovakvim slučajevima nisu trebale nikakove formalnosti za tuženje, dovoljna je bila samo prijava žene i knez i suci mogli su da pristupe suđenju i donesu rješenje.»

No, ako bi se otkrilo da je neka udovica spolno općila s nekim muškracem, gubila bi pravo na muževljevo nasljedstvo jer se smatralo da je «obeščastila uspomenu svoga muža». Smjela se, međutim, ponovno udati i tad bi je pripalo deset posto muževljeve ostavštine.

O obiteljskom nasilju

Također su i tada postojale mjere protiv nasilja u obitelji te se muž tužen da je udario ženu ili je šibao morao zakleti na Evanđelje da to više ne će činiti. Ako ju je udarao štapom ili napao oružjem, morali su tu prisegu potvrditi i svjedoci, a službenici komune bi nadgledali je li se prisega poštuje. Bilo je i slučajeva u kojima je «muž bio toliko goropadan da žena nije mogla s njim živjeti bez pogibelji za svoju osobu». Tada je žena mogla otići od muža na brigu povjerljivoj osobi, a sve troškove njenog boravka tamo morao je snositi muž, a što je nadzirala komuna «dok svemogući Bog ne uspostavi između njih mir i slogu». Postojala je i mogućnost rastave pri kojoj su djeca do tri godine bila povjerena majci ali na trošak oca kojemu bi komuna uzimala potreban prihod i davala ga majci. Nakon tri godine, djecu bi se predavalo ocu na brigu.

Odredbe protiv žena koje bi bile ljubavnice redovnika ili svećenika pokazuju nam da je takvih primjera bilo, jer se srednjovjekovno pravo temeljilo na stvarnim potrebama. Takvu bi ženu šibali i bičevali po gradu i nakon toga protjerali.

Premda tadašnji zakoni brane da oženjeni muškarci uzimaju k sebi priležnice, zakoni su u tom pitanju ostajali dvosmisleni i proturječni. Ako bi neka žena bila u takvoj vezi više od osam dana morala bi platiti globu i napustiti tu kuću, u protivnom bi joj isto slijedilo bičevanje i izgon iz grada. No istovremeno sin nije smio općiti s ljubavnicom svojega oca pod prijetnjom razbaštinjenja. U još je većem proturječju s prijašnjim propisima odredba da muškarac može ostaviti ljubavnici oporučno deset libara, ali ne više od toga pa ako i ostavi ne će se smatrati ta oporuka valjanom.

Bilo je i javnih kuća

Po zakonima se vidi da je tada u Dalmaciji bilo i javnih kuća, budući da je određeno gdje se one ne smiju nalaziti, to jest u neposrednoj blizini crkava i samostana. Također je postojala i odredba da vlasnici i djelatnice takvih ustanova ne mogu nastupati na sudu kao svjedoci.

Takav je bio život u Dalmaciji u četranestom stoljeću, u doba Zadarskoga mira. U vrijeme kad se u Zadru čitalo Dantea kao nov pravac u književnosti i kad je Mihovil iz Nina igrao šah na svojem skupocjenom šahovskom stoliću, a po gradskim ulicama se čuli svi jezici Sredozemlja. To doba, koje je umišljeno devetnaesto stoljeće nazvalo «mračnim» modža tek danas počinjemo bolje razumjevati i gledati u njemu daleke odjeke našega vlastitog vremena.