U srijedu 20. ožujka u 4 sata i 6 minuta stiže nam proljeće. Početak proljeća još od najstarijih vremena ljudske civilizacije i nazočnosti na Zemlji ne predstavlja tek običan datum. Zapravo, to je jedini pravi i prirodno opravdani datum od kojeg se započinje s računanjem nove godine i tako je u povijesti bilo jako dugo. U Iranu i nekim drugim azijskim zemljama živa je ta tradicija još i danas, a u Europi se danas obično malo zna da su i u kršćanskom srednjovjekovlju godine bile brojane od Uskrsa, a ne od Božića, što je samo drugi način da se izrazi simbolika rađanja novoga Sunca, nove godine.
Podrijetlo prvotravanjske šale
Ta tradicija, najživlja u Francuskoj, održala se bila sve do u sedamnaesto stoljeće. Zbog praktičnosti, početak se godine računao kao prvi travnja, no radi prilagodbe ostalim zemljama, taj je običaj zabranjen kraljevim ukazom. Ipak, mnogi su nastavili slaviti po starome, a oni koji su priklonili novim običajima zimske Nove godine slali su im tada na dar otpadke i pogrdne poruke od čega je na kraju nastao općerašireni običaj «neozbiljnoga» 1. travnja.
21. ili u ovom slučaju 20. ožujka kada počinje Nova godina, ujedno započinje i vladavina znaka ovna, prvoga znaka s kojim se otvara Sunčev hod kroz dvanaest znakova životinjskoga pojasa ili Zodijaka. I taj znak je dobio ime po simbolici proboja, otvaranja, jednako kao i istoimena ratna naprava starih vremena, a ne zbog toga što raspored zvijezda podsjeća na konkretnu životinju, kao što se katkad dade pročitati. Podudarnosti svakako postoje ali u karakteru, a ne u fizičkim oblicima.
Hod Sunca kroz godinu imao je veliko značenje i u hrvatskoj narodnoj tradiciji, religiji i graditeljstvu. Najbolje se to vidi u predromaničkim crkvicama koje su potpuno usmjerene prema Sunčevom hodu i usklađene upravo s datumima kao što je proljetni Ekvinocij. Tu je najpoznatiji primjer crkva Sv. Križa u Ninu čije je astronomske i svjetlosne efekte godinama pomno istraživao Mladen Pejaković dokazavši da su njene asimetričnosti i nepravilnosti tlorisa zapravo uspio pokušaj starohrvatskih graditelja da rasporedom prozora i vrata spoje Sunčevu svijetlost i godišnji hod sa simbolikom kršćanske liturgije.
Sunčevi kult
Sv. Križ nije u tom svojstvu usamljen, pogotovo na prostorima Zadarske županije gdje je do danas opstalo još desetak takvih objekata. Vrijedi spomenuti crkvice Sv. Jurja u Rovanjskoj, Sv. Pelegrina na otočiću utra kod Savra, Sv. Mariju kod Mlaog Iža, Sv. Martina u Pridragi, Sv. Nikole u Povljani, Sv. Nikole u Prahuljama kod Nina, kao i crkvice u Pagu, Biogradu, Neviđanima, Ošljaku i Telašćici.
S dolaskom strane dinastije na hrvatsko prijestolje početkom dvanaestog stoljeća i sve većim uključivanjem u europske crkvene procese, počeo je na ovim prostorima polagano bljediti Sunčevi kult premda se u usmenoj narodnoj tradiciji zadržao jako dugo. Još su tridesetih godina prošloga stoljeća etnolozi zabilježili slučajeve štovanja Sunca u hrvatskim selima središnje Bosne.
Tijekom ekvinocija, zemljina os nije usmjerena niti prema Suncu niti u obrnutom smjeru od Sunca. Ovo vrijedi i za proljetni i za jesenski ekvinocij, a južna hemisfera slavi obrnut ciklus godišnjih doba od sjeverne hemisfere.
Među najinteresantnijim proslavama proljetnog ekvinocija i dalje je ona u drevnom mayanskom gradu Chichen Itza, u kojem su brojne građevine projektirane tako da se kroz njihove otvore mogu pratiti ekvinociji, deklinacije mjeseca i drugi astronomski događaji. Tim područjem dominira visoka piramida El Castillo, posvećena božanstvu Kukulkanu.
Na dan proljetnog i jesenskog ekvinocija pri izlasku i zalasku sunca sjena koja pada na sjevernu stranu piramide izgleda kao golema zmija koja se spušta niz stube. Ovaj događaj i danas okuplja ljude iz cijelog svijeta.
Otkriće ljeta
I u suvremenom svijetu sve je veće zanimanje za povratak štovanja i obilježavanja prirodnih svetkovina, među kojima je početak proljetne Nove godine svakako jedna od najveličanstvenijih.
Wotanisti nazivaju ovaj dan “otkriće ljeta”, što je proljetna Ravnodnevnica (Ekvinocij), znana i kao “Ostara”, najsjajniji i najveseliji dio teutonske godine. To je svetkovina koja se održava 20. ili 21. ožujka simbolizirajući preporod i obnovu. Ciklus vječnosti predstavljen je jajem, simbolom plodnosti, s često šareno obojanim jajima.
“Nema sačuvanih legendi o Božici Proljeća. Sve što je ostalo od davnog obožavanja tek je jedan spomenik u Extersteineu koji se nalazi u Teutoburškoj šumi u Njemačkoj na sjevernom dijelu šumovitih brežuljaka. Tamo se nalazi mnogo pokazatelja da je Ostara bila u mislima ljudi stotinama, možda i tisućama godinah i pokazuju nam koliko je duboka bila ta veza. Tamo, kao i drugdje, okupljali su se poganski svećeniki i svećenice ove Boginje, kitili sve svibanjskim cvijećem, palili oganj, prinosili joj žrtve i išli u procesiji u prvoj svibanjskoj noći koja joj je posvećena.
Veoma slično ovome običavalo se raditi u Gambachu u Gornjem Hessenu, gdje su sve do početka XIX stoljeća mladi ljudi odlazili do Uzkršnjih stijena, na vrhu brda i svakog Uzkrsa plesali i imali sportska natjecanja. Kao i sve stare proslave, Kršćanstvo je uključilo Ostaru u svoje godišnje svetkovine da bi tako preuzelo i promijenilo tradicionalne poganske prakse.
U osmome stoljeću se izdavalo edikte kojima se te prakse zabranjivalo, ali uzalud – ljudi se nisu htjeli odreći svoje stare religije i običajah. Kasnije se svećenice proglasilo vješticama, svete vatre koje su se vidjele s velike udaljenosti se proglasilo paklenskim izumom, a Svibanjsku svetkovinu se počelo držati za vještičji Sabat.
Naziv Easter izveden je iz Božice Eostre ili Ostare. Iztok je pravac iz kojeg dolazi prva zraka topline i svjetlosti u zoru. Mnogi su pogani u stara doba orijentirali svoj horg prema iztoku u čast Ostare. Ostaru se nikad ne može izbrisati, jer ona je ta koja daje prirodi novi život, ona je božanska zaštitnica mladosti i davateljica bračne sreće,” napisao je o ovom blagdanu Ron McVan..
Proljetnu ravnodnevnicu obilježavaju širom svijeta brojni wiccanski, neopoganski i gnostički pokreti vraćajući čovjeka ponovno u skladni odnos s Nebom i Zemljom.
