Zadar je jedan od rijetkih gradova na Mediteranu sa zavidnom prostornom perspektivom. Međutim, nekoliko izvanrednih prostornih rješenja, koja mogu zahvaliti i povijesnim okolnostima, prate i ona koja alarmiraju. Predsjednik Društva arhitekata Zadra Petar Kozina kaže da se građevinski boom koji je počeo prije nekoliko godina, osjeća i danas.
Pred koronu, 2019. službene statistike u Hrvatskoj su govorile da je Zadar u toj godini imao izgrađeni stambeni fond veći od Šibenika, Splita i Dubrovnika zajedno. U Zadru su najpopularnije investicije u nekretnine. Tu moram istaknuti da više ne pričamo o investicijama u pravi stambeni fond u kojemu će ljudi živjeti po standardima ugodnima za život, nego o nekretninskom boomu za čuvanje novca i stvari, kazivao je na početku razgovora Petar Kozina.
Rezultat su prazni stanovi neprilagođeni za život, ali spremni za najam i turizam. Kozina naglašava da se teško može sjetiti dobrog novijeg primjera gradnje prilagođene življenju. Navodi primjer izgradnje “višestambene enklave” na Belafuži koja unutar bloka pokušava zadovoljiti potrebe za boravkom stanara na otvorenom, ali istovremeno veliki broj stanova te enklave doslovce napada prometni “crvuljak”. Nema više urbanizma između zgrada koje se grade. Parcele se promatraju izolirano od okoline.
Urbanizam parcele
Danas imamo isključivo urbanizam parcele koji bi trebao zadovoljiti potrebe stanovnika koji su tu kupili stan. Pitanje je jesu li potrebe stvarno zadovoljene ili su zadovoljeni pusti parametri iz prostornog planiranja. Teško je zamisliti da će netko danas moći isplanirati ulicu s drvoredom i skup zgrada koje čine nekakvo pročelje te ulice. Nažalost, naš Prostorni plan Grada Zadra nije prostorni plan urbanizma, nego plan popunjavanja parcela, dodao je Kozina.
Sve to generira nezadovoljstvo stalnih stanovnika Zadra koji uporno ističu da nema dovoljno dječjih igrališta, vrtića, zelenih površina, škola, malih trgovina i sl. Na to se nadovezuje i paradoks da unutar takve gradnje postoji i veliki broj poslovnih prostora koji od izgradnje zjape prazni. Za Kozinu je to pitanje prije svega nerealnih cijena takvih prostora koje su nedavno u medijima potpomogle zaključak da je Zadar najskuplji grad za življenje u Hrvatskoj. Kozina kaže da su cijene nekretnina u Zagrebu manje od onih u Zadru, gradu koji ipak ne nudi sve ono što nudi Zagreb.
Primjeri dobre prakse
Na drugu stranu, zadarska vlast je prepoznala prometne prednosti grada pokušavajući osmisliti kako stare tako i nove koridore. No sve češće se gradski projekti novih prometnica provlače kroz podsmijeh medija, a time i nezadovoljstvo javnosti unatoč dobrom, ali prije svega političkom planiranju. Kozina se slaže s generalnom slikom koja kaže da je dobar promet preduvjet dobrog rješenja prostora. Zadar je grad s velikim potencijalom za razvoj, što mediteranski gradovi sve više gube naslanjajući se na turizam koji je jedina lokomotiva razvoja. Međutim povijesni iskorak selektivne distribucije prometa ka Gaženici te iskorištavanje prostornog potencijala nekadašnjih vojarni transformacijom u pretežito javne svrhe, primjeri su dobre prakse u planiranju zadarskog prostora. No neke nedavne aktivnosti Sveučilišta pomalo liče na pokušaje ponovnog zatvaranja ili bolje rečeno ekskluziviteta tog prostora.
Prostor bivših vojarni je pandan Poluotoku koji je postao grad za turiste, a ne za Zadrane. Ja i mnogi Zadrani mislimo da nemamo što tražiti u Gradu od 1. svibnja do 31. rujna. Tražiti parking 45 minuta dok ti u potiljak tuče posao kojeg trebaš brzo napraviti nije neki doprinos razvoju.
Mentalno iseljavanje
No Zadar je svojevrstan intermodalni čvor i putnički terminal kojem su zračna luka, trajektna, kruzerska, ribarska i teretna luka, putnička luka i autobusni kolodvor u radijusu od 5 km. Još da imamo lakošinsku željeznicu koja bi povezivala zračnu luku s Gaženicom i Gradom, bilo bi savršeno.
No upravo pretjerana turistifikacija, koči razvoj zbog kojeg mladi sve više napuštaju Zadar. Iseljavanje se ne događa samo u Slavoniji, nego svugdje. Zanimljivo je da je prostornom situacijom garnirano i mentalno iseljavanje kroz čestu rečenicu: “Ne da mi se ići u Grad!” Refleksija je da se gotovo svi žele baviti turizmom, a time gradnja postaje gradnja za iznajmljivanje. Na Poluotoku se jedan stan od 80 m2 pretvara u tri studio-apartmana. Kozina naglašava da su Dvije palače i Bedemi zadarskih pobuna su odlični reprezentativni projekti, ali se uvijek postavlja pitanje je li novac trebao biti prvo utrošen u egzistencijalne potrebe Grada.
U mnogim talijanskim gradovima ne možete ući u centar grada osobnim vozilom ako nemate domaće registracijske oznake. Kod nas je to dozvoljeno, čime se sve više stanovnici Poluotoka tjeraju iz grada.
Tuđmanova ulica
-Vidite, mnogi prozivaju Tuđmanovu ulicu. Ona je davno isplanirana za širenje. Čak do Dikla, ali to je neka davna povijest. Najveći problem te ceste je slijevanje ka Poluotoku, a ne toliko prema zapadnom lijevku. Umjesto da se vozila u što većoj mjeri zaustave prije Poluotoka, vi se lijepo vozite komotnom prometnicom, a onda dođete do Pegle i s dvije trake na jednu nastaje gužva. Nije problem što ne možete naći samo parking, nego i izlaz iz grada traje neprimjereno dugo. Tu ne treba izmišljati toplu vodu jer postoje rješenja prometnog režima koja su primijenili mnogi gradovi u Europi. Uostalom, naš prometni problem je samo ljetni, rekao je Kozina.
Na kraju, Kozina je istaknuo da zadarski arhitekti ne sjede skrštenih ruku već će svojim besplatnim angažmanom pomoći gradskoj vlasti da unaprijedi aktualni prostorni plan.
