Nedavna proslava 80-te obljetnice savezničkog iskrcavanja u Normandiji aktualizirala je na svjetskoj razini pitanje koje je na našim prostorima nazočno već duže vremena: može li pobjednička vojska, pogotovo ona koja se u percepciji većine svijeta bori za pravednu stvar počiniti ratni zločin i kako takve zločine pravno tretirati, odnosno procesuirati?
Ratni zločini stari su najvjerojatnije koliko i sam rat. U prošlosti je stanovništvo pobijeđenih zemalja nerijetko završavalo u robstvu. Japodske žene su se dragovoljno bacale sa zidina i u vatru da bi izbjegle takvu sudbinu prigodom rimskog zauzimanja Metulluma, a pohodi Huna i drugih barbara pet stoljeća kasnije, pokazuju da se stanje nije promijenilo na bolje. Franačka vojska protiv Ljudevita Posavskog koristi taktiku “spaljene zemlje”, a opisi Slavonije u vrijeme mađarskih upada prije Tomislavove intervencije opisuju je kao “opustjelu zemlju bez ijedne crkve”. Mongolska osvajanja u istočnoj Europi često su bila popraćena uništenjem čitavih gradova.
Nastanak ratnog prava
Kroz XIX stoljeće je, međutim, u međunarodnoj javnosti sve više narastala svijest da se ratne strahote ako se već ne mogu izbjeći, trebaju makar ublažiti, ograničiti na bojišnicu i pravno propisati. Bio je to rezultat i sve razornijih oruđa i oružja, kao i broja ljudi koji su u sukobima sudjelovali te sasvim sigurno i razvijenijih medija koji su počeli pratiti ratove. Pa ipak, već su Britansko-burski rat (1899.-1902.), a da se i ne govori o Prvom svjetskom, bili poprišta masovnih stradanja koja su sve više uključivala i civile, pogotovo kad su Britanci protiv Bura po prvi put upotrijebili i koncentracijske logore.
Nakon Drugog svjetskog rata održana su po prvi put poratna suđenja za ratne zločine u Nürnbergu, Tokiju i drugdje, s tim da su se ta suđenja vodila doktrinom da su ratne zločine počinili isključivo pripadnici sila Osovine. Sporadično su bili pod optužbom i neki vojnici i časnici savezničkih postrojbi, ali uvijek oni nižega ranga i nikad se nije niti pokušalo utvrditi zapovjednu odgovornost. Također se te vojne osobe u načelu nije sudilo za ratni zločin nego za vojne propuste, krivo izvršavanje zapovjedi ili, katkad za kršenje Ženevske konvencije, no uglavnom skoro nitko nije osuđen.
Thompsonom po zarobljenicima
Saveznički ratni zločini bili su svojevrsna tabu tema među povjesničarima dugi niz godina, a ono što je oživjelo interes za njih na istoku i zapadu bile su prije svega pad željezne zavjese i otvaranje sovjetskih arhiva, ali i velik broj memoarske literature savezničkih vojnika i časnika koji su sami progovorili o onome što su vidjeli ili učinili.
Jedan od takvih slučajeva dogodio se na Siciliji sredinom srpnja 1943. u mjestu Biscari. Američka postrojba pod zapovjedništvom satnika Johna T. Comptona zauzela je lokalno vojno uzletište gdje se našla pod ubitačnom snajperskom vatrom. Uskoro su međutim Amerikanci otkrili neprijateljski rov i u njemu talijanskog vojnika s puškom. Talijan je pobjegao kroz komunikacijski rov da bi se uskoro vratio s još 34 vojnika, od kojih su neki bili i u civilu i svi su se predali Amerikancima. Uz pomoć vojnika Johna Gazzetija, satnik Compton je ispitivao Talijane jesu li oni pucali iz snajpera no oni mu nisu željeli odgovoriti. Po Ženevskoj konvenciji zarobljeni vojnik dužan je dati samo svoje ime, čin i broj postrojbe. No Compton je potom naredio da se zarobljenike strijelja što je odmah i učinjeno. Na Gazzetijevo pitanje želi li što reći zarobljenicima, Compton je odgovorio da im nema što reći osim da ne želi da ijedan ostane živ. Zarobljenici su počeli tad bježati no strijeljanje nitko nije preživio.
Istog dana narednik Horace B. West presreo je kolonu od 43 talijanskih i 5 njemačkih zarobljenika u stožer, zaustavio je kolonu koju je nekoliko vojnika vodilo na ispitivanje obavještajnom časniku te rekao vojnicima da za tu svrhu izdvoje nekolicinu, a ostale je pobio rafalima iz svog “Thompsona”. O oba slučaja svjedoči povjesničar Rick Atkinson u svome radu “Dan bitke: rat na Siciliji i u Italiji” izašloj 2007. Atkinson prenosi i mišljenje generala Pattona kojeg je o incidentima obavijestio general Omar Bradley:
“Rekao sam Bradleyu da su to pretjerivanja. U svakom slučaju, međutim, neka kaže da su ti ubijeni bili snajperisti ili da su pokušali pobjeći ili bilo što drugo što ne će biti sumnjivo novinarima i uzbuniti civile. Oni su ionako mrtvi i tu se više ništa ne da učiniti.”
Osuđeni pa pušteni
Bradley je ipak obavijestio vojne sudove pa su za oba slučaja održani procesi. Satnik Compton branio se da je samo slijedio naredbe. Sud je njegov postupak ocijenio protuzakonitim ali nije bio osuđen nego premješten u drugu postrojbu u kojoj je poginuo četiri mjeseca kasnije u Italiji. Narednik West priznao je da je pobio zarobljenike i bio osuđen na doživotnu robiju, no u vojnom zatvoru je bio do 23. studenoga 1944. kad je pomilovan ali mu je oduzet čin narednika. Obrazloženje je bilo da je zločin počinio pod ratnim stresom. Nadređeni obojici procesuiranih bio je pukovnik Forrest E. Cookson, no nije nikad bio optužen jer se smatralo da je dovoljno da nije osobno naredio zločine, a o njima je saznao kasnije.
Nemio incident zbio se u isto vrijeme i u sicilijanskom mjestu Canicatti, koje je u borbama bilo bombardirano te je pritom oštećena lokalna tvornica. Kad su američke postrojbe ušle u mjesto, zatekle su civile kako iz razrušene tvornice odnose hranu i sapun. Vojna policija je otvorila vatru u kojoj je ubijeno osam civila od čega i jedna osmogodišnja djevojčica. Broj ranjenih se nikad nije saznao jer je o svemu provedena tajna istraga i nitko nije optužen pa ni zapovjednik McCaffrey. Slučaj bi se možda i zaboravio da ga nije objavio profesor Joseph S. Salemi s njujorškog Sveučilišta kojemu ga je ispričao otac, sudionik incidenta.
Zanimljivi su i podatci istraživanja koje je poduzeo Stephen Ambrose koji je ispitao preko tisuću američkih veterana koji su ratovali u Francuskoj. On ističe podatak da je samo jedan od intervjuiranih priznao da je ubio zarobljenika ali da je ukupno trećina ispitanih kazala kako je svjedočila ubijanju razoružanih njemačkih zarobljenika s podignutim rukama. Tjednik “Der Spiegel” svojedobno je objavio tekst o potrebi otvorenije diskusije o savezničkim ratnim zločinima tijekom desanta na Normandiju gdje je dokumentiran slučaj ubijanja 30 pripadnika Wehrmachta koji su se predali u mjestu Audouville-La-Hubert. Charles Brandt koji je pisao knjigu o mafiji, usputno se dotiče i zbivanja na Zapadnoj bojišnici u Drugom svjetskom ratu, citirajući Franka Sheerana koji je tamo služio i koji navodi: “Kad bi vam časnik kazao da povedete par njemačkih zarobljenika iza prve crte ali da ‘odmah požurite nazad’, znalo se što trebate učiniti.”
Nestali s Omahe
Već spominjani general Patton jasno je kazao svojim časnicima da kad neprijatelj u borbi podigne ruke ili istakne bijelu zastavu znači da nudi predaju, “a na vama je hoćete li to prihvatiti ili ne”. Također je tražio da se ne prihvaća predaja onih neprijateljskih postrojbi koje su pružale jak otpor u kojem su stradavali saveznički vojnici. Prema istraživanjima prof. Petera Lieba to je bio slučaj i na čuvenoj plaži Omaha gdje se od službeno zarobljenih 130 njemačkih vojnika u zarobljeničkom kampu pojavilo samo 56, a sudbina ostalih je nepoznata.
Autor knjige “Bitka za Normandiju”, Anthony Beevor koja je podigla buru među američkim povjesničarima, uvjeren je da je postotak zločina protiv ratnih zarobljenika u Normandiji bio puno veći nego što se do sada smatralo u stručnim krugovima. Memoarska literatura sudionika akcije često je ukazivala na takvo stanje, no povjesničari su je odbacivali kao nestručnu, prvenstveno ipak, jer takve tvrdnje nisu bile “politički korektne” u općoj slici savezničke akcije kao oslobodilačke, a takvo j stanje i danas.
